Exhibition Hidden Place / Gallery Art / Podgorica, Montenegro / June 2021
For the art lover, the gallery is a place where aesthetic needs are to be met, a place that provides the spiritual and emotional ambience of pleasure, and ultimately, an escape from reality as an indistinguishable amalgam of trivia and sensation. If the art lover then “encounters” a work of extraordinary structural beauty in the gallery, a fruit of the artist’s distinct manual skills, it is safe to say that the art lover had a first-class experience. At first glance, this frequently occurring, superficial, though not entirely insignificant approach to art and the expectations associated with it, is fully embodied by Bojan Radojčić’s exhibition “The Hidden Place”. Everything one would need for a dose of visual and viewing pleasure is there: a classic, masterful drawing of monumental dimensions, founded in realism, an appealing installation with plants and a golden cover, finely balanced size in relation to the space. However, the beautiful illusion slowly dissipates, and the visitor is quietly contaminated, confronted with a far deeper and more serious content, containing a sophisticated-subversive image of the morally stumbled modern world, which overwhelms the visitor. It does not do so rudely and shockingly, but subtly and poetically, drawing one into the critical discourse of the phenomenon of ubiquitous surveillance.
An exciting drawing characterised by symphonic splendour, featuring the scenic ambience of an impenetrable, mystical forest with a white drapery in the foreground, under which, as if under a cover, the outlines of the body can be intuited, emits a dreamy atmosphere of melancholy and mystery. Similarly to the Garden of Eden from More’s Amauret or Campanella’s City of the Sun, bearing in mind the stereotypes of Western civilization related to utopian escapism, at first glance it offers an idyllic scene of nature as a highly aestheticized, carefree and harmless place that engulfs us in deep intimacy. Given that artist is familiar with patterns from the history of art, drawing and painting tradition, as well as iconographic schemes of old masters, which he translates into the narrative and topical plane of his own work, the drawing acquires a timeless dimension. The complex relationship with realism, not in the sense of its anachronistic style, but as a representational strategy, which is in the service of anticipation of a certain narrative, rather than its articulation and illustration, renders the work current and engaged. Therefore, in dealing with the problem of surveillance and complete loss of privacy in a globalised society networked with hyper-information that “suffers” from virtual social-phagy, the artist introduces elements into the Arcadian scene that serve as metaphors, mimicking them in a way, and giving them natural vitality - elements of a public, mass-transmitted spectacle. Microphones, cameras and reflectors are featured in the drawing, as magnificent as trees, with a strange organic quality, harmonised with the vegetation to such a degree that the eye of the observer does not protest at first, because one does not feel the visual and semantic split in the play. Bearing in mind the process of the artist’s work, which includes many preparatory studies for the final piece, as well as downloading images, frames from digital archives and private photographs, fitting them without visible semantic and formal seams, and then accurately transferring the conceptualised composition onto book pages that are only merged into a whole in the gallery space, one forms an impression of the structural complexity of the creative process.
A video-sound installation, resembling a sort of a three-dimensional replica of the drawing, made of decorative plants, with the space in between covered with crumpled gold foil, microphones and monitors, all placed in a large box, is set up on the gallery floor. The cables protrude from the box and, just like vines they meander, thereby creating an impression of uncontrolled, unpredictable movement. The plants are not as wild as they would be in a forest, but are rather cultivated, nurtured to enrich the space, which is why they take on a partially artificial character. The foil cover does not convey the original meaning of gold, symbolising absolute perfection and reflecting heavenly light, nor does it point to its secondary interpretations of power and wealth; rather, in this work it turns into beautiful, cheap gilding, into pseudo, and refers to false, instant representativeness, devoid of any spiritual content. Unlike the drawing, which could pretend to be symbolically eternal, the installation sends a coded message that questions the global phenomenon of the loss of privacy in the reality of the here and now, given that events from the gallery itself are streamed through screens and microphones. The discreetly imposed and unavoidable participation in the work creates both a sense of discomfort and excitement in the observer due to the unexpected identification of oneself in the monitor, tucked among the plants, broadcasting a recording from the gallery’s video surveillance in real time. Cameras record every movement, every sound, and potentially store them permanently in digital archives. Privacy based on the autonomy of our personality, i.e. the belief that we are the owners of our lives and that no one else can decide on our behalf when and how our privacy will become public, disperses as an illusion of an ideal image, which, in the mind of the observer, slowly begins to decompose. The panopticon, as a powerful metaphor of the system of supervision and control, is built into the consciousness of the individual and constantly modifies one’s behaviour. With the exhibition “The Hidden Place”, through cooperation between traditional and new media, the artist poses questions about the structure of the global society of morally deviant principles, which is based on the invisible and ubiquitous supervision and control of individuals by centres of power, loss of privacy and personal sovereignty. He problematizes and questions the existence of an escapist, hidden place where man is free. The illusion of freedom, similarly to a beautiful, seductive but porous and fragile image, becomes apparent.
Ljiljana Karadzic art historian
________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Q & A sa Bojanom Radojčićem
Intervju iz kataloga za izložbu Genetički inženjering / Galerija Savremene umetnosti / Subotica, RS / decembar 2015
Nela Tonković: Umetnici često svojim radom prvi progovaraju o traumatičnim događajima ili periodima u životu jednog društva. Zašto je važno da umetnost ne ostane nema pred negativnim pojavama društvene realnosti (a mogla bi da se zaštiti nizom dobrih izgovora za svoje nedelanje)?
Bojan Radojčić: Svakako da je važno ne ostati nem. Umetnost treba i mora da kopa i iskopava traumatične, osetljive teme i suprotstavi posmatrača/publiku sa realnošću kroz imaginarni svet. Umetnost treba da komunicira sa društvom, da ga ispituje i preispituje, opominje, da dijagnostikuje... Ne vidim ni jedan opravdani izgovor da umetnost ne reaguje na događaje, politiku i život koji je okružuje, iako sistem i dominantne elite to ne vide tako. Naprotiv, danas živimo u društvu koje priča o kreativnoj industriji, a ne o kulturi i umetnosti, gde se od umetnika očekuje da bude kreativan, ali ne i kritičan ili, pak, kritičan u bezbednim granicama, kako bi se zadovoljila forma nezavisne umetnosti. To nije isključivo problem našeg društva. Naprotiv, i nažalost, to je globalni položaj umetnosti danas. Mejnstrim kultura je gurnuta u sferu zabave i spektakla, a nezavisna scena se pokušava iskoristiti kao kamuflaža nove kulturne politike koje su zasnovane na smanjivanju fondova za umetnost i njenom prepuštanju tržištu. Kritička umetnost tako postaje prećutno cenzurisana ili, što je još gore, autocenzurisana.
Nela Tonković: Vaš rad Genetički inženjering, osim morfološke i retinalno opažajne, nema mnogo sličnosti sa Vašim prethodnim radovima, u njega prodire mnogo više narativa iz doživljene stvarnosti, njega kao da je iscrtavala proživljena/preživljena „velika“ istorija. Šta Vas je podstaklo na komentarisanje konkretnih iskrivljenja sistema u ovoj i državama oko nje?
Bojan Radojčić: Ne mislim da je rad Genetički inženjering umnogome drugačiji od mojih dosadašnjih radova. Iako se oslanja na istoriju i konkretne događaje, pre svega istražuje polje skrivenog nasilja koje je kao tema, tj. podtema prisutno i u mojim prethodnim radovima. Ideja za ovaj rad je nastala još pre nekoliko godina, ali je bilo potrebno da prođe mnogo vremena kako bi se uobličila baš u ovakvu formu u kojoj je danas predstavljena na ovoj izložbi. Genetički inženjering se bavi simboličkim nasiljem dominirajuće elite u okviru jednog društva i predstavlja fikciju inspirisanu pratećim, nevidljivim nasiljem ideoloskih matrica koje su inicirale istorijski trenutak nastajanja post-jugoslovenskog društva i dugoročno usporile njegov razvoj. Nije mi bilo zanimljivo da se bavim raspadom Jugoslavije iz vizure oružanog sukoba i njegovih primarnih žrtava, već da pokušam da dekonstruišem jednu ideologiju, proničući u tajne mehanizme njenog simboličkog nasilja nad generacijama stasalim pod njenim uticajem. Pošto diskursi dominantnih elita u novonastalim post-jugoslovenskim državama obiluju distinkcijama kao što su NAŠE žrtve i NJIHOVE žrtve, gde se „naše“ veličaju i u nedogled prebrojavaju u odnosu na „njihove“, odlučio sam da se kao „neidentifikovana žrtva“ pozabavim tom temom i tako „samoidentifikujem“, ispitujući na koji način je post-jugoslovenska nacionalistička laboratorija u kojoj su planirani zločini nad „njima“ zapravo vrlo organizovano i nepogrešivo istovremeno kreirala i simbolički (nevidljivi) zločin nad „svojom“ etničkom grupom. Taj sekundarni nivo zločina definišem kao sekundarni samo zato što se ne vidi na prvi pogled, jer ne podrazumeva krv, grobnice i leševe. Naime, pokušao sam jednom fiktivnom predstavom da genetički inženjering, kao jedan naučni pojam, apliciram na aktivnosti određenih elita koje su vrlo perfidno i na nevidljiv način brutalno vršile promenu državne ideologije menjajući tako genetski kod građana bivše Jugoslavije, u ovom slučaju srpske nacionalnosti.
Nela Tonković: Kažete da prolazite put od „neidentifikovane žrtve“ do „samoidentifikacije“. Kada se jednom „samoidentifikujete“, kuda i kako dalje?
Bojan Radojčić: Za početak mislim da je potrebno identifikovati se. Pronaći uzrok današnje pozicije i zapitati se da li su uništavane vrednosti zauvek uništene ili nekakva alternativa ipak postoji.
Davor Marko: Da li za vas post-jugoslovenski period ili post-socijalizam predstavljaju zasebnu, neki je nazivaju i tranzicijskom, fazu razvoja naših društava od socijalizma ka liberalnoj demokratiji, ili je u pitanju samo kontinuirani proces koji je nemoguće posmatrati izolovano od onoga što je tome prethodilo (bilo da je u pitanju socijalizam, odnosno komunizam)?
Bojan Radojčić: To jesu dve faze u razvoju našeg društva, podjednako kao što su pred-jugoslovenska i jugoslovenska, ideološki i vrednosno dva odvojena razdoblja naše istorije. Pre bi se moglo reći da su pred-jugoslovenski, odnosno predratni, i post-jugoslovenski periodi jedan kontinuirani proces jednog vrednosnog sistema sa istim dodirnim tačkama. Jugoslovenski period nije doživeo prirodnu i logičnu evoluciju već je njegov razvoj presečen, zaustavljen i aktivno je rađeno na kompletnoj promeni toka novonastalih država. Današnja tranziciona faza, kako se naziva, je ništa drugo do jedna bezidejna pljačkaška faza u kojoj se jasno razotkriva geneza genetičkog inženjeringa, iz koje se jasno vidi da ni njeni glavni kreatori ne veruju u njene vrednosti i ideale.
Davor Marko: Kad govorimo o simboličkom nasilju kojim se vi bavite, ono za cilj ima kreiranje diskursa podela (mi/oni, naši/njihovi) i isključivanja (žrtve drugih). Da li po Vama postoje razlike, i na koji se način one simbolički interpretiraju, između narativa pobednika (recimo, to je narativ današnje države u Hrvatskoj) i narativa gubitnika (što dominira u Srbiji, pa se mitovi i dalje reprodukuju iz daleke istorije)?
Bojan Radojčić: Upravo tako, simboličko nasilje kreira protivnika na drugoj strani, stvarajući te drugačijim u odnosu na njega, iako bitne razlike ni nema. Upravo iz tog razloga mislim da je daleko važnije govoriti o takvom obliku naslilja. Mene je zanimalo na koji način i zbog čega je došlo do promena ideoloških vrednosti i šta nas je kao društvo dovelo ovde gde smo. Kako i na koji način smo došli u poziciju da nam se deca rađaju sa tri prsta umesto sa pet? Kako je postalo normalno da se tinejdžeri krste dok prolaze pored hrama Svetog Save? Kako je postalo normalno kupiti diplomu? Kako je postalo normalno revidirati istoriju? Kako je postalo normalno klasno raslojavanje društva? I kako je, pre svega, postalo normalno nemati empatije i solidarnosti?
Ista ova pitanja sebi mogu postaviti i građani Hrvatske i to upravo i jeste paradoks pobednika i gubitnika koji se danas nalaze na istim pozicijama i sa istim dilemama. Mislim da bi bilo veoma zanimljivo napraviti saradnju sa umetnicima iz ostalih bivših republika i analizirati na koji način je sproveden genetički inženjering nad generacijama jugoslovena u tim republikama.
Davor Marko: Koristite se metodom „genetičkog inženjeringa“ koju određuje racionalnost, dok simboličko nasilje o kojem govorite kao o rezultatu ovako smišljene re-ideologizacije od strane elita, zapravo zavise od afektivnosti i emocionalnosti onih prema kojima se simboličko nasilje vrši. Jedna od afektivnih metoda kojima se manipuliše u javnom diskursu je i strah, pa me zanima koja je uloga straha u ovom procesu i na koji ga način elite koriste u re-ideologizaciji javnog diskursa? Kakav je strah u pitanju, ili kakvi strahovi?
Bojan Radojčić: Upravo zbog svoje racionalnosti i promišljenosti koje karakterišu genetičare srpskog društva odlučio sam se za jedan ovakav precizan i promišljen termin za naziv izložbe.
Simboličkim nasiljem, na kojem insistiram, pojedinac je postavljen u položaj da je takav kakav jeste ne samo zato što to voli, već zato što oseća strah da bude drugačiji. Direktno nasilje ti pravi konkretan strah i ti znaš kako da se boriš protiv njega, dok u simboličkom nasilju osećaš neartikulisani strah, ne znaš šta ćeš s njim, niti ga vidiš niti ga ne vidiš. Znaš da te nešto žulja, ali nemaš pojma kako, gde… Kao kad imaš neki simptom, a ne znaš uopšte kod kog lekara da ideš. To je drugačije nego kad si bolestan i tačno znaš koju bolest imaš.
Simboličko nasilje izaziva efekat kuvane žabe, gde jednog dana samo konstatuješ da si skuvan. I tako skuvan vršiš direktno, vidljivo nasilje nad slabijim od sebe. Postaješ proizvod uspešno realizovanog eksperimenta, i kao takvog lako te je držati pod kontrolom.
Ljudi se u današnjem društvu, ovakvom kakvo jeste, često trgnu i shvate kako je nešto nenormalno oko njih, ali veoma brzo ponovo padnu i potonu u kolotečinu, jer nemaju dovoljno kapaciteta za neku artikulisanu borbu, jer im nedostaju oduzeta dva prsta.
Maja Rakočević-Cvijanov: Koji je Vaš odgovor na ponuđeno pitanje: „Da li su uništene sve vrednosti ili alternativa postoji?“
Bojan Radojčić: Svedoci smo da su vrednosti sistematski menjane tokom procesa promene ideologije započete jos ranih ’80-ih. Nacionalističku matricu iz Miloševićevog perioda preuzele su i opozicione stranke u narednim režimima, igrajući se sa simbolima ’90-ih, a dolaskom na vlast trenutne političke elite čini mi se da se taj krug zatvorio. Čini mi se da je višedecenijski eksperiment genetički inženjering uspeo. Mutirani gen je tu. Prisutan i slobodan.
Retradicionalizacija i klerikalizacija srpskog društva, donoseći svoje vrednosti, vidljiva je u svakom njenom segmentu. Da li alternativa postoji? Zasigurno da postoji, a njen odgovor se nalazi u pronalaženju nedostajuća dva prsta.
Maja Rakočević-Cvijanov: Zašto prsti kao simbol genetičkog eksperimenta?
Bojan Radojčić: Upravo zato što je to simbol koji je okupio skoro sve dominatne političke i intelektualne elite koje su donosile nove vrednosti. U javni diskurs ulazi početkom ’90-ih sa Vukom Draškovićem, Miloševićevim antipodom, koji vrlo aktivno iz pozicije opozicionara, zajedno sa režimom i intelektualnom elitom tog doba, vrši genetički inženjering. Taj simbol kasnije, vrlo svesno, preuzimaju i koriste novi post-petooktobarski lideri, od Koštunice preko Tadića, pa sve do javnih ličnosti. Na ovoj izložbi, simbol tri prsta, sa svom simbolikom koju nosi uz sebe, suprotstavljen je pionirskim maramama kao obeležju ideje klasne revolucije, društvene mobilnosti i nad-nacionalnosti.
Maja Rakočević-Cvijanov: Da li van konteksta u kome je rad koncipiran postoji i nešto lično što Vam stvara naročito interesovanje prema noževima, hirurgiji, disekciji? Ako postoji, zanima me priča.
Bojan Radojčić: Apsolutno ne.
Nela Tonković, istoričarka umetnosti,
mr Davor Marko, istraživač i analitičar medija,
mr Maja Rakočević-Cvijanov, vizuelna umetnica-vajarka